TEŠKE BOLESTI POLITIZIRANOG SISTEMA ZDRAVSTVENE ZAŠTITE U BiH

„Zdravstveni sistem Bosne i Hercegovine u 2018. godini ne prepoznaje sve građane/ke ove države na jednak način, te sa ovakvom strukturom nije ni u mogućnosti u potpunosti ostvariti njihova prava na liječenje“ rečenica je kojom možemo opisati status trenutno oboljelih u svim dijelovima BiH, bez obzira na njihovu dugogodišnje naglašavanu, prema nekima iznimno bitnu, nacionalnost. Pacijenti u Federaciji Bosni i Hercegovini kao i u Republici Srpskoj redovno se susreću sa ogromnim izazovima u ostvarivanju svojih, zakonom garantiranih, prava na liječenje. Iako se redovno i sa svih frontova ukazuje na važnost reorganizacije i adaptacije zdravstvenog sistema zaštite, sve je snažniji osjećaj u ovom društvu da donositelji/ce odluka baš i nemaju sluha za stvarne potrebe teško i različito oboljelih građana/ki (a i zašto bi, kada su njihove plate uglavnom veće i od doktorskih, pa svoja liječenja potražuju van javnog sistema zdravstvene zaštite?). Svjedoče tome i davno usvojene (uglavnom nerealizirane) strategije, dokumenti radnih naziva „Strateški plan razvoja zdravstva“ za FBiH i „Strategije primarne zdravstvene zaštite“ za RS, oba namijenjena za provođenje zdravstvenih reformi u periodu od 2008. do 2018. godine, kao i mnoštvo drugih analiza i strategija nastalih u ovom periodu. Sudeći prema ovom desetogodišnjem pokušaju prilagođavanja zakonskih okvira stvarnim potrebama pacijenata, obični građani/ke će još čekati na pravilnu njegu i liječenje, dok će oni „malo sretniji i bogatiji“ životno važne odluke donositi u privatnim ordinacijama i van ove države.

Nije više tajna (niti se može sakriti) da Bosnu i Hercegovinu napušta obrazovan i stručan kadar, krenuvši od ljekara, preko drugih medicinskih radnika, pa do portira/ki i higijeničara/ki javnih klinika. Uslovi za rad, ali i život, su nemjerljivo bolji čak i u nekim manje razvijenim državama od naše. Na tome im građanstvo ne može zamjeriti, jer i ostatak puka svakodnevno sve više iseljava iz svoje (prema političarima) „opasne“ domovine: bolje poslovne mogućnosti, organiziraniji sistemi zdravstvene zaštite (bez obzira kojem kantonu/pokrajini/gradu/selu pripadate), obrazovne institucije fokusirane na znanje, a ne nacionalnu pripadnost, te iz mnogih drugih razloga. Kompletan „odliv mozgova“ dešava se intenzivno posljednjih godina, sve to dok se iz medija i javnosti plasiraju nebitne i otrovne priče koje nemaju veze sa stvarnim problemima građana. U državi ostaju samo oni koji imaju neku korist od nje ili ne mogu izaći iz nje, a to su uglavnom zaposleni u javnim ustanovama: ministri/ce, savjetnici/e, pomoćnici/e te pomoćnici pomoćnika zaposleni u po 13 raznovrsnih kantonalnih ministarstava čiji se akteri mijenjaju sa svakim novim izborima (mahom pripadnici nekoliko dominirajućih političkih partija). Kako bi onda uopšte zagovarali neophodnu centralizaciju zdravstvenog sistema, kada bi to značilo veliko smanjenje radnih mjesta i preraspodjelu sredstava?

U BiH postoje dva entiteta, od kojih jedan (RS) ima jedan generalni nivo zdravstvene zaštite pa iz tog razloga i lakše dolazi do saglasnosti kada su u pitanju zdravstvene reforme, esencijalne liste lijekova i mjesto tretiranja oboljelih (dok je drugi problem što zdravstvenim institucijama RS-a nedostaje jača finansijska situiranost te stručnjaci, da bi se mogle osnažiti zdravstvene institucije). Kada je u pitanju FBiH, tu se u samom početku (zahvaljujući Ustavu) nailazi na problem nejednakog tretmana: 13 različitih zdravstvenih politika za građane/ke 13 kantona (što implicira izuzetno različite esencijalne liste lijekova, različite prioritete kao i različitu opremljenost javnih ustanova u kojima pacijenti trebaju da se izliječe). Njihovo finansiranje je također nejasno: tri klinike (Sarajevo, Mostar, Tuzla) iako su vlasništvo FBiH, finansiraju se iz kantonalnih budžeta, pa tako ostalim zdravstvenim institucijama manjka novac koji je prevashodno namijenjen kantonalnim zdravstvima. Brčko distrikt ima „sreću“ pa je izoliran od „rascjepkanosti“ sistema, ali i njemu je neophodna jača struktura i preraspodjela sredstava da bi osnažio svoj sistem zaštite.

Kada su u pitanju pacijenti oboljeli od teških i rijetkih bolesti, oni se svakodnevno suočavaju sa raznovrsnim problemima: nejednak pristup liječenju od kantona do kantona, različite esencijalne liste lijekova, omogućeni lijekovi niske kvalitete radi budžetskih ograničenja, daleko skuplji lijekovi za većinu bolesti u odnosu na susjedne, ali i druge države, nedovoljan broj stručnjaka u zavodima i klinikama (što je uzrokuje izuzetno sporu dijagnostiku koja ugrožava stanje pacijenata) i dr. U drugoj polovini 2017. Otkucaji.net sarađivala je sa raznim nevladinim udruženjima orijentiranim ka nekim teškim i rijetkim bolestima da bi došli do podataka, te detekirali stvarno stanje oboljelih na terenu (eventualno pomogli kreiranje rješenja u saradnji sa zdravstvenim institucijama) – komunicirali smo sa institucijama, ali i sa oboljelim od nekih bolesti poput Morbus chrone-a i ulceroznog kolitisa, reumatoidnog artritisa, multiple skleroze, dijabetesa, bulazne epidermolize kao i sa pacijentima sa raznim vrstama stome. Organiziravši zajedničke sastanke, kao i individualnim pristupom analizi stanja oboljelih od ovih bolesti u BiH, došli smo do nekoliko zaključaka koji obuhvataju sve oboljele, ali i identificirali osnovne „bolesti“ zdravstvenog sistema uopšte:
1) Decentraliziranost zdravstvenog sistema (neophodno je osigurati jednaka prava i tretmane za sve oboljele te zaustaviti praksu različitog liječenja ljudi samo zato što žive u određenom dijelu države);
2) Nepostojanje registra svih bolesti i oboljelih na državnom nivou (sa takvim registrom lakše bi se prepoznale stvarne potrebe pacijenata u svim dijelovima države, pa bi se kvalitetnije organizirala i farmaceutska ispostava lijekova i izbjeglo kreiranje jakog farmaceutskog lobija nad lijekovima);
3) Nedovoljan stručni kadar za dijagnostiku teških i rijetkih bolesti (sa većim brojem specijaliziranih ljekara brže će se dolaziti do dijagnoza – a svako zna da je pravilna i pravovremena dijagnoza bilo koje bolesti pola puta do ozdravljenja);
4) Netransparentna nabavka lijekova, kao i odlučivanje o tome koji oboljeli/e pacijenti/ce imaju prednost u ostvarivanju prava na besplatan (ili sufinansiran) lijek.

Postoje i drugi problemi, ali i rješenja koji bi ukazali na neophodne radnje i faktore koji se moraju poduzeti da bi ovakav zdravstveni sistem „ozdravio“. Sigurni smo da još uvijek postoje stručnjaci koji mogu kvalitetno odrediti mehanizme osiguravanja zdravstvene zaštite, ali smo jednako tako sigurni da postoje i prevelike opstrukcije od strane upravnih struktura koje odlučuju o dnevnim politikama. Nesuglasice među onima koji sjede u političko-upraviteljskim foteljama nisu rezultat nepostojanja adekvatnih rješenja navedenih problema, već su rezultat individualnih preferencija pojedinaca ili kolektivnih potreba stranačkih struktura koje nalažu svojim predstavnicima donošenje odluka za korist stranaka i njihov opstanak na vlasti, a ne u korist svih građana/ki BiH. Sa svakim novim približavanjem lokalnih ili opštih izbora svjedoci smo da se na svim nivoima mogu donositi odluke, usvajati strategije i nove politike u svim sektorima važnim za građane/ke (ekonomske, socijalne, zdravstvene, obrazovne, kulturne politike i politike mladih na odjednom dobijaju na važnosti uvijek kada se približe nove političke kampanje i kreiranje mamaca za glasove). Ipak, svjedoci smo i da se one nakon oktobra izborne godine uglavnom stavljaju po strani dok se podijele radna mjesta, što traje jako dugo: otprilike četiri godine, do narednih izbora. Dokaz tome je činjenica da se ni 50% zadatih ciljeva pomenutih dokumenata/strategija sa početka ovog teksta (kao i razne druge strategije) nisu ni pokušali realizirati, a kamo li da su realizirani u zadatom periodu. Umjesto što se sada kreiraju nove politike (od strane iste vlasti), trebalo bi eventualno prvo pronaći krivce za neispunjavanje dosadašnjih i javno ih prezentirati građanstvu, da bi znali kome ove godine ne dati glas. Ovim putem, esencijalna potreba građana (a to je pravo na zdravstvenu zaštitu) možda bi i došla na red za njeno rješavanje i unaprijeđenje, što bi bilo od koristi za sve nas.

piše: Esma Numanović, Otkucaji.net